Iz pjesme u prozi Mahumda Darviša pod naslovom “Sjećanje za zaborav”.
Tri su sata. Zora stiže na leđima vatre. Košmar dolazi iz mora. Metalni pjetlovi. Dim. Metal priprema gozbu gospodara metala. Zora bukne u eksploziji svih osjetila prije nego što svane. Prasak me odbaci iz kreveta u ovaj uski hodnik. Ne očekujem ništa, ne nadam se ičemu. Ne mogu upravljati vlastitim udovima u ovom sveopćem kaosu. Nema vremena za opreznost, nema vremena za vrijeme. Kad bih znao… kad bih samo znao kako da obuzdam stisak naviruće smrti, kako osloboditi krikove zatočene u tijelu koje ne osjećam kao vlastito, tijelu koje nadljudskim naporima pokušava pobjeći od nezaustavljivog kaosa granatiranja.
– Dosta… dosta!
Promrmljah u nadi da saznam mogli li napraviti išta što će dokazati vlastito postojanje i što će ukazati na mjesto pakla rastvorenog u šest smjerova. Ne mogu se predati sudbini i ne mogu joj se oduprijeti. Metal urla, a drugi metal mu odgovara lavežom. Vrućica metalâ himna…